Ludwig van Beethoven

"Besmrtnoj Ljubavi",

Dobro jutro, 7. srpnja

I dok ležim u postelji, moje misli hrle k tebi, moja Besmrtna Ljubavi, tu i tamo veselo, pa opet tužno, išče­kujući od Sudbine, hoće li nas poslušati. Ja mogu samo živjeti s tobom ili ne živjeti uopće bez tebe. Da, odlučio sam odlutati što je dalje moguće, sve dok ne uzmognem poletjeti u tvoj zagrljaj i reći da sam u domu svom s tobom, dok ne uzmognem poslati svoju dušu omotanu tvojom u kraljevstvo duhova - da, žalim, tako mora biti. Preživjet ćeš to stoga što znaš koliko sam ti privržen; nikada nijedna druga neće moći imati moje srce, nikada - nikada! O Bože, zašto netko mora napustiti ono što toliko voli, jer moj život u W.-u kakav je sada jest bijedan život. Tvoja me ljubav učinila istodobno najsretnijim i najnesretnijim. U mojoj sadašnjoj dobi trebala bi mi stal­nost, životna kolotečina - može li takvo što postojati u našim okolnostima? Anđele, upravo čujem kako pismo­noša, kao i svakoga dana, odlazi - i stoga moram svršiti ovo pismo, tako da ga odmah dobiješ. Budi s mirom - ljubi me - danas - jučer.

Kakva žudnja u suzama za tebe - Tebe - moj Život - moje Sve - zbogom. Oh, i dalje me ljubi - nikada ne sumnjaj u najvjernije srce.

Tvog ljubljenog    

L.

Zauvijek tvoj, Zauvijek moja, Zauvijek svoji.